Jučer popodne, kopajući po kutijama na tavanu, našao sam stare slike sa obiteljskih odmora i rođendana iz djetinjstva.
Svaka slika me vratila u trenutke koje sam skoro zaboravio… rođendani, slika prvog bicikla, odlazak na more i izleti.
Jedini problem što u zadnjih 10 godina nije bilo NIČEGA.
Barem ne u obliku fizičke fotografije…
Odlučio sam ponovno pregledati digitalna sjećanja pohranjena tijekom godina.
Ali dok sam kopao po starim prijenosnim računalima, telefonima sa zaboravljenim PIN-ovima i gomili USB stickova, uhvatila me panika.
Pogodila me spoznaja… fragmenti moje životne priče bili su razbacani, neki možda zauvijek izgubljeni.
Čak i ono što je trebalo biti spremljeno sigurno na cloudu (oblaku)… i tu sam pronašao praznine… albume koje sam namjeravao upload-ati, ali nisam to učinio ili upload nije uspio.
Proces skupljanja onoga što je preostalo se pretvorio u potragu za blagom i utrku s vremenom.
Nije se radilo samo o očuvanju datoteka; radilo se o očuvanju događaja, ljudskih odnosa i iskustava koji su oblikovali ono što sam danas.
U doba u kojem su naši životi dokumentirani na toliko mnogo platformi i uređaja, lako je uzeti zdravo za gotovo da će nam ta sjećanja uvijek biti nadohvat ruke.
Ali tehnologija može zakazati, računi i passwordi se mogu izgubiti, a trenuci za koje smo mislili da su trajni mogu jednostavno nestati.
Razmišljajući o tome, osjetio sam duboki poriv da pronađem opipljiv način da svoja sjećanja držim bliskima i sigurnima.
Bilo je vrijeme da za njih stvorim namjenski prostor — osobnu arhivu koja okuplja na jedno mjesto sjećanja mog života prije nego što se zauvijek izgube.
Jednostavno… bez sortiranja
Poznavajući sebe, znao sam da nikad neću završiti ovaj posao ako sve bude trebalo biti savršeno sortirano i kategorizirano.
Pa to nisam niti radio…
Iz tog razloga sam uzeo dovoljno velik vanjski disk na koji stanu svi moji podaci.
(čak i ako ima dosta dipliciranih slika i videa)
Cilj je bio samo sakupiti sve na jedno mjesto gdje je sigurno, a sortiranje stignem napraviti kasnije.
A disk od 500GB je dovoljan za spremanje 150.000 slika visoke rezolucije.
(iako ima i puno većih diskova)
On se samo ukopča u računalo kao USB i sve radi isto.
Sad sam nekako mirniji jer u svakom trenutku znam da su sva moja sjećanja i trenutci sigurno pohranjeni u ormaru na gornjoj polici.
(uključujući i slike sa članovima obitelji koji nisu više s nama i ne mogu se ponovno uslikati) ❤️
Jedno pitanje preostaje… a gdje su tvoji podatci?